Naslovnica » Novosti » Rino Soldatić – najbolji...

Odlazak konobara kojeg se nikada ne zaboravlja

Rino Soldatić – najbolji hrvatski konobar otišao u mirovinu

Najbolji hrvatski konobar u izboru HTZ, prijatelj Charlieja Chaplina, ali i svih dobronamjernih gostiju kojima je posvetio pedeset godina službe povukao se iz Plavog podruma u kojem je ostavio neizbrisiv pečat

Razgovarala: Majda Matković

Snimio: Rino Gropuzzo

Plavi podrum, poznati restoran Daniele Kramarić u Voloskom, često pohode poznati i važni gosti, ali rijetko je osoblje lokala bilo uzbuđeno kao u ponedjeljak, 31. listopada. Nitko nije dolazio, već je netko važan odlazio. I nije bio gost, nego konobar.

– Celi dan hodin i plačen…gosti ne veruju da ren va penziju… – tim nas je riječima na ulazu u restoran „Plavi podrum“ u Voloskom posljednje večeri listopada dočekao Rino Soldatić, legendarni kvarnerski konobar, koji se nakon pedeset godina rada u ugostiteljstvu odlučio povući u mirovinu.

Posljednji radni dan u ovom lokalu, gdje je kao konobar radio od samoga otvaranja u ljeto 1996., gotovo šesnaest godina, Rino je proveo obavljajući posao kojemu se u potpunosti posvetio još od dana kad je kao mladić završio opatijsku Ugostiteljsku školu.

Gosti dolazili ‘zbog Rinota’

Među gostima koji su te večeri uoči blagdana Svih svetih bili u restoranu, neki od njih došli su baš zbog „Rinota“, želeći iz prve ruke saznati odlazi li njihov omiljeni konobar uistinu u mirovinu.

– Si me pitaju ako je to istina, ne veruju da ovaj put stvarno ren u penziju – ponovio je Rino na liburnijskoj čakavštini koju najradije koristi (mada govori sve važnije svjetske jezike) i objasnio kako je već nekoliko puta odlazio u mirovinu i – vraćao se.

Svi oni koji ga poznaju vjerojatno će pomisliti kako još nije vrijeme da se ovaj vitalni 70-godišnjak povuče.

– Ja san stalno na nogami, verujete vi mene da ne moren sedet, bit na miru? Nikad nisam umoran…čudo jedno – govori Rino i opet ponavlja kako sad definitivno odlazi u penziju.

No ipak kaže da će rado „uskočiti“ ukaže li se potreba, tijekom sezone kad je otvorena terasa restorana i ima mnogo gostiju.

– Rekal san šefici, ponudil san se da ću, drage volje, pomoć ako treba. Ćemo videt… – razmišlja Soldatić.

Tijekom dugogodišnje uspješne karijere koja mu je među ostalim nagradama donijela i priznanje Hrvatske turističke zajednice za najboljeg hrvatskog konobara 2010. godine, Rino Soldatić radio je, kako samo kaže, u vrhunskim restoranima, što objašnjava riječima – „imel san sreće“.

Charile Chaplin – prijatelj i najdraži gost

Nakon završene Ugostiteljske škole zaposlio se u opatijskom hotelu „Slavija“ (današnji „Palace“), a potom je zahvaljujući obiteljskim prijateljima, otišao u Švicarsku, za koju ga vežu lijepe uspomene i iskustva.

– Mislin da je to bilo 1963. ili 1964., ne moren se sjetit. Delal san u restoranu „La Grappe d’Or“ u Laussanei. U to doba mislin da je to bil jedan od najboljih restorana u Evropi. Sad će mi se svi smet i to san već puno put rekal, ali najdraži gost mi je bil Charlie Chaplin. Bil je pravi gospodin. Zval bi od kuće u restoran i pital „je tamo Rino?“ i onda bi došal. Ma, bil je „za 5“…šteta da se nismo slikali skupa…- prisjeća se svog najslavnijeg gosta i prijatelja Rino.

Živahna Anita Ekberg

Osim Chaplina u taj su restoran, svojedobno ovjenčan Michelinovom zvjezdicom, dolazile i druge glumačke zvijezde toga vremena poput Stewarta Grangera i Anite Ekberg, koja je, kaže Rino, „bila vrlo živahna“.

Kako to mislite „živahna“? pitam, a Rino se na to samo nasmiješi i kaže: „valjda znate ča mislin!“, ne želeći ni nakon toliko vremena odati neku od pikanterija vezanih uz svoje goste.

– Tamo je dolazila sama elita, u Rolls Roycevima. Sjećan se da me je neki gost zamolil da mu parkiram auto, a ja siroti mulac od dvajset let nisan znal vozit…

Služio i Tita i nesvrstane

U Švicarskoj je Rino proveo dvije godine. Kaže da bi sigurno tamo i ostao da se nije dogodila tragedija u obitelji. Izgubio je oca i vratio se doma, u Mošćeničku Dragu, kako bi bio s mamom i sestrom.

Neko je vrijeme kao konobar radio u opatijskom hotelu Belvedere, a potom u Casinu Rosalia do početka Domovinskog rata, kada se isti zatvorio. Iz tog vremena vrijedi spomenuti da je kao vrhunski konobar često bi pozivan na Brijune kada je trebalo usluživati Titove goste, najčešće nesvrstane.

-To je bilo priznanje, to ni mogal svaki – sjeća se Soldatić.

Na poziv poznatog opatijskog ugostitelja Josipa Taribe sredinom devedesetih Soldatić je došao u njegov restoran „Amfora“, gdje je proveo nekoliko mjeseci, sve dok se nije otvorio „Plavi podrum“, u kojem je, kao što smo već rekli, radio 16 godina i gdje je upravo završio profesionalnu karijeru.

Briškula u Velebitu

I ča ćete sad delat, bit će vam dosadno, pitala sam Rinota na kraju.

– Ma vraga…delat ću malo po vrtu, pomagat ženi, poć ću na briškulu i trešete s prijateljima uz gemišt u „Velebitu“, pratit NK Rijeku, vaterpolo klub „Primorje“, peljat unuka na plivanje…