Iz Plavog podruma: Clai «Sv Jakov 2009» i «Ottocento bijeli 2009»
Claijeva bijela vina to su samo po boji – u duši su crvena!
Piše: Daniela Kramarić
Mnogo je zaljubljenika u Claijeva crna vina, Brombonero i Ottocento crni, ali Clai je zaljubljen upravo u svoja – bijela vina! S razlogom, mada treba reći to nisu vina za osvježenje jer su – suha do kosti
S bijelim Claievim vinom po prvi puta sam se susrela sredinom 2006.
Riječ je bila o Ottocentu iz 2004., mada će danas Clai ustvrditi da je «pravi» Ottocento s produljenom maceracijom započeo sa berbom 2006.
Kao i danas, bilo je to vino za probranu publiku, znalce i aficionade: pomalo ekstremiste.
Jako mi se svidjela njegova filozofija, ali ne do kraja i realizacija. Naime, određena doza grubosti na srednjem nepcu, odvratila me od tog vina.
Zaljubljen s razlogom
S vremenom sam postala odani fan Brombonera i Ottocenta crnog (a tko ne bi?), a bijela sam po inerciji ostavila sa strane. Ali, Clai je zaljubljen upravo u svoja bijela vina. Danas, itekako s razlogom.
Proizvovođač: Giorgio Clai
Porijeklo: Krasica, Istra
Vina: Ottocento bijeli 2009/ Sv. Jakov Malvazija 2009
Sorta: Ottocento: malvazija, sivi pinot, sauvignon, chardonnay/ Sv. Jakov: malvazija
Čaša: Riedel Restaurant Extreme Chardonnay
Temperatura serviranja: 16-18°C
Dekantirati: ne
Ocjena: 5/6
Trajnost: piti ili čuvati
Odnos cijene i kvalitete: odličan (5)
Cijena: 140,00 kn
Degustacija je krenula s Coronichinom Malvazijom 2010, «jer mu je prijatelj», pa smo preko Gravnerovih vina: Ribolle 2002., Bianco Breg 2001. i senzacionalne Ribolle 1998. došli i do Claievih bijelih maceriranih.
Teško je preporučiti temperaturu serviranja ovih vina. Budući da su po količini tanina i polifenola, nakon 45-dnevne maceracije, koja traje od berbe do berbe «po potrebi», dok vino provrije do kraja, a malolaktika se spontano obavi pri maceraciji, oba vina puno bliže crvenim vinima, negoli bijelima, pa s njima treba i tako postupati.
Ovisno o vanjskoj temperaturi, treba ih minimalno rashladiti. Nikakve koristi od niske temperature serviranja. Od nje tanini samo nepotrebno dobivaju na grubosti i oštrini.
Nakon Gravnera, bilo je dosta hrabro, čak i pomalo prepotentno ponuditi Ottocento i Sv. Jakov. Claia pomalo i smeta što ga smatraju njegovim sljedbenikom, iako ga on osobno apsolutno obožava, jer dijele istu filozofiju, ali razdvaja ih potpuno drugačiji terroir i sortiment.
Totalno sam kapitulirala.
Sv. Jakov 2009 sigurno nije vino za ljetne mjesece ili vino za razbibrigu i osvježenje. Toliko je moćno i snažno.
U nosu malvazija «intravenozno» s mirisima kandirane naranče, mediteranskih biljaka i jedne urnebesne mineralnosti. Eterično-balzamične note otvaraju se mrvicu kasnije. Toliko miriše na more, da čak i prije no što sam ga kušala, već «osjećam» slanost u ustima.
Suho, slano, moćno i pikantno
Bijelo je samo u izgledu, crveno u duši. Suho je do kosti, na srednjem nepcu (konačno!!!) u rukavicama demonstrira moć, slano je i toplo, a u retrookusu pikantno. Ottocento bijeli 2009, u čiju kupažu je u ovoj berbi po prvi puta uvršten i chardonnay, značajno je smireniji i elegantniji.
Balzamično-mineralno-orašasto-voskasti bouquet jednostavno pita za dim cigare. Montecristo club bio nam je pri ruci. Jako dobra kombinacija!
Istraživanja na relaciji gutljaj-dim se nastavljaju.
Živjeli!
autor: Daniela Kramarić
