Iz plavog podruma: Clai, Ottocento 2011 crni
Crni Ottocento 2011 je siromašni rođak koji živi američki san
Piše: Daniela Kramarić
Crni Ottocento je, prije bih mogla reći „cugino povero“, negoli mlađi brat kultnog Brombonera, ali da se razumijemo, ta uloga mu apsolutno savršeno stoji, a osim toga – „Ottocento crni 2011“, po meni, je najbolji dosad!
Claiev novi „Ottocento crni 2011“ prava je bomba!
Kušala sam ga pretpremijerno, zajedno s Baretićem, ima tome nekoliko mjeseci i otprve mi se užasno svidio, ali ovih još nekoliko mjeseci njege u boci još ga je dodatno profinilo i zaokružilo.
Crni Ottocento je, prije bih mogla reći „cugino povero“, negoli mlađi brat kultnog Brombonera, ali da se razumijemo, ta uloga mu apsolutno savršeno stoji.
Naime, Brombonero je refošk, a proizvodi se samo u top godištima.
I maksimalno izražava autohtonost i teritorijalnost.
Proizvovođač:Vesna & Giorgio Clai
Vino: Ottocento crni 2011
Porijeklo:Vinogorje zapadna Istra
Sorta: merlot, refošk, teran, cabernet
Temperatura serviranja: 16-18°C
Čaša:bordoška
Dekantirati:ne
Trajnost: piti ili čuvati
Odnos cijene i kvalitete:odličan (5)
Cijena: 160,00 kn
Ocjena:5/6
U prosječnim godištima, koja ne zadovoljavaju visoke Claieve kriterije, refošk, inače namijenjen isključivo Bromboneru, zapravo dominira u Ottocentu.
Što nipošto nije loše, ali Ottocentu dijametralno mijenja stil.
Jer u dobrim godištima, baza za crni Ottocento je merlot uz manji dodatak refoška, terana i caberneta, a u prosječnim se bazira na refošku.
Sad sam stvarno otkrila toplu vodu, ali za oba vina, doslovce obožavam izvrsna godišta!
U njima je Brombonero rasan, klasan i teritorijalan, a Ottocento bombastično elegantan i internacionalan.
Clai za sve ima vrlo logična objašnjenja, kada sam ga upitala: „Zašto toliko sorti?“ „Zato jer je Istra zemlja vina.“, reći će naš istrijanski superstar.
„Ottocento crni 2011“, po meni, je najbolji dosad!
Na tragu je mesnate i beskrajno šarmantne 2009., ali puno moćniji i elegantniji. Ogroman iskorak u izričaju!
Pristupila sam mu s neskrivenim veseljem.
Nisam ga dekantirala, čisto da vidim kako se razvija i da li mu je taj tretman, u ovoj ranoj fazi, uopće potreban.
Nečujno pada u čašu.
Gust je, neproziran i taman.
Boje tinte.
Gustim filmom oblaže stijenke čaše.
Tek nakon nekoliko sekundi gusti lukovi se počnu spuštati.
Toliko je pun, ekstraktan, ali i topao!
Claiu se stilski čini upravo francuski.
Meni je prva asocijacija, na prvi nos, ipak bila Toskana!
Ne, ne u stilu autohtonog sangiovesea, već bombastičnih, mesnatih, ekstraktnih supertoskanaca, zapravo Maremme, koji bez obzira na sorte uz obvezatne note tinte, katrana i ljubica, progovaraju i iznimnom mineralnošću.
Takav je i ovaj naš Ottocento crni 2011.
Ok, ima tu puno i „francuskog“.
U nosu: elegantnog i samosvjesnog nastupa, a u ustima: zaokruženog i ispoliranog stila. Upravo uglađenog!
Vino iznimnog autoriteta, svjesno svoje snage, koje silu nikada ne demonstrira.
U ovoj mladenačkoj fazi, ja ga doista ne bih dekantirala.
Odmah se otvara i pokazuje sve najbolje od sebe.
Ima jednu kratkotrajnu fazu u bouququetu kada postaje lagano vaniliziran, što na svu sreću kratko traje, pa ponovno ustupa mjesto, tinti, mineralima, ljubičicama, zrelim kupinama i crnim ribizlima, ali i balzamično-začinskim notama.
Grubo mljeveni crni papar pecka nos, a zavodljivi slatki začini ga miluju. Rogač, cedrovina, klinčići, svega tu ima.
U ustima je ipak puno teritorijalniji negoli na nosu. Bez obzira što mu merlot daje sočnost, podatnost i teksturu, maksimalno oprezna svježina terana i refoška, ipak gricne i vodi do kraja.
Pikantnog i vrlo odlučnog!
Vina, kao i ljudi, ako su kvalitetni, ne mogu i ne žele pobjeći od svog porijekla.
„Cugino povero“ vive american dream!
Bravo za njega!
Živjeli!
autor: Daniela Kramarić
