Iz Plavog podruma: Rossi „Malvazija Templara 2011“
Mlada Rossijeva Templara je idealno vino, ali bez uskličnika
Piše: Daniela Kramarić
Rossijeva „Malvazija Templara 2011 Limited Edition“, testirana je u konkurenciji Peršurićeve „Malvazija istarska 2006“, rijetkog vina koje pokazuje da i malvazija umije dostojanstveno stariti
Naša malvazija je čudna biljka.
I taman kad pomislim da sam joj „uzela mjeru“ u smislu urođenih joj gabarita, mogućnosti i potencijala, pojave se novi izazovi.
Jedna mlada i jedna stara.
Rossijeva „Malvazija Templara 2011 Limited Edition“, što jako obvezujuće zvuči i Peršurićeva „Malvazija istarska 2006“, da, točno sam napisala godište, s napomenom na etiketi „iz hrastove bačve“.
Uzorak je stigao direktno iz podruma Peršurićevih. Ipak je gospodin Peršurić prvenstveno znanstvenik.
Proizvovođač: Poljoprivredni obrt O. Rossi
Vino: Malvazija Templara Limited Edition
Porijeklo: Vižinada
Sorta: malvazija istarska
Temperatura serviranja: 11-13°C
Čaša: klasična degustacijska
Dekantirati: ne
Trajnost: piti ili čuvati
Odnos cijene i kvalitete: odličan (5)
Cijena: 70,00 kn
Ocjena: 4/6
Osnovni business su im bili i ostali pjenušci, ali mirna i u drvetu odškolovana malvazija, i usto ne baš premlada, istinski me začudila.
Malo sam zločesta, ali da li ju nije htio dati na tržište, forsirajući ju do krajnjih visina, ali i limita izdržljivosti ili je jednostavno zaostala u podrumu?
Rossijeva Templara 2011. baš je po PS-u. Iz vinograda starijih od pedeset godina.
A zna se, što stariji vinograd, to kvalitetniji, koncentriraniji, ali i niži urod.
I punije, kvalitetnije, često i skuplje vino.
Templara 2011 je idealna u izgledu, boji, prozirnosti i sjaju.
Jako korektna u nosu s notama citrusa, vlasca i marelica, ali sa snažnom orašastom komponentom.
Sve lijepo, čisto i očekivano, ali bez usklinčnika.
Sve s mjerom, nježno i elegantno. Zapravo jako ugodno.
Comfort vino!
U ustima nastavlja istim intenzitetom. Mekano pada na nepce.
Nema oštrih bridova, čak poprilično mekanu svježinu, travnato je i citrusno, te blago pikantno na srednjem nepcu, taman koliko pita, a u istom ritmu silazi i u aftertasteu.
Nestaje ostavljajući za sobom ugodno gorkasti trag.
Upravo je draga, uvijek ćete joj se vraćati, ali vas neće ostaviti bez daha!
Peršurića gledam preko ruba ekrana. Sjaji se i zlati u čaši.
Visina boje je „taman“. S obzirom na metodu školovanja.
Zapravo djeluje vrlo mladoliko, s obzirom na sjaj, a umornim „jantarnim“ notama,na svu sreću, niti traga.
U nosu se osjeća da je vino odškolovano u drvetu,vanilijsko-začinske note još su poprilično moćne. Intenzivno ju vrtim u čaši i vidim da joj to godi.
Voljela bih da sam ju imala prilike kušati prije tri godine, pa da mogu usporediti. Vanilija, karamel i hrast, pikantne note i to je to.
Sortnost polako ustupa mjesto tercijarnim notama, ali svakom vrtnjom čaše me zagolica malvazijska duša.
Ugodno je mesnata, pikantna i puna, zapravo jako interesantna, jer šest godina u dobroj formi, bijela suha vina doista teško izdrže.
Da li je to šarm malvazije „vječan“?
Snage i potencijala definitivno ima. Ma, ja sam Vam malo čudna. Kod mene je sve ili-ili. Ili mlado i hrskavo ili zrelo i puno. Ali još uvijek živahno.
Peršurić očito zna što radi. U pjenušcima se proslavio, ali ni mirna vina ne bi trebao zapostaviti. Pa, nakon dvije godine njege, na tržište.
Eksperimenti su hvalevrijedni, apsolutno je dokazao, točno što je i htio, da malvazija, suprotno uvriježenom mišljenju, može graciozno stariti.
Ali razlika od gracioznosti do top forme, ipak leži u vremenu i tih par godina mladosti.
Otvorio mi je oči.
Živjeli!
autor: Daniela Kramarić
